Na sanjive oči pade mi zrak sunca, budeći me iz jednog od
onih lepih snova…
Još
uvek sanjam i u snovima gradim ono što ću preneti na javu. Napolju divan,
jesenji dan, okupan užarenim bojama. Drveće, umiveno blagim vetrom, zapeva još
jednom pesmu života.
Ustadoh
korakom napred u taj, reklo bi se po početku, savršen dan. Doručak za klince i
topla šolja opojne kafe u ruci...Napolju baštenska garnitura na suncu, koje se
još uvek bori da ogreje travu i preostalo lišće na starom oraju...iskoristiću
još ovo malo toplih dana da uživam u svojoj bašti. Na pamet mi pade da bih baš
mogla da pokupim svo to lišće po dvorištu... Prijala bi mi mala relaksacija...
tako i bi.
Sa
ulice dopire žamor dece... savršena igra detinjstva. Zvuk kamiona opomenu me,
ponedeljak, dan kada đubretari obilaze i moj kraj. Jeste da smo u ovom
komšiluku tek nepuna dva meseca, ali već smo se uhodali u rutinu svakodnevnih
aktivnosti. Požurih po kantu i kesu sa đubretom, ne bi li ih postavila bliže
ulici i vidnom polju, kratkovidih radnika JKP-a. Na obodu dvorišta, do ulice, neograđena
travnata površina. Dva štenca jure svoje repove, kao da se takmiče koji će prvi
stići do cilja u toj beskonačnoj igri. I oni su tek deca...
-Komšinice,
kako ide? Oglasi se starija gospođa iz susednog dvorišta. Iskreno, taj stariji
bračni par, jedine su osobe sa kojima
sam u kontaktu od kako smo se doselili.Prvi su nas posetili i poželeli nam
dobrodošlicu. Oseti se odmah, ono staro, domaćinsko vaspitanje i izlazak u
susret... Retki su takvi ljudi i valja ih imati makar za komšije.
-Dobro
je teta Zoro. Hajdete na kafu, taman sam sve završila.
-Ne
znam zašto ih nema; reče žena, misleći na đubretarce; izgleda da su opet
svratili na koje pivo kod komšije...
-Neka,
rekoh, doći će već oni, hajdemo nas dve da se malo opustimo uz kaficu.
Slušajući
priče o njenoj deci i unučićima koji su daleko, razmišljala sam o životu tog
bračnog para. Nedaće koje su prošli skupa, ojačale su ih i učvrstile njihov
zajednički život. Iz misli me prekide njen zabezeknut glas...
-Vidi,
vidi je samo... kako je nije sramota. Šta je sa tom ženom!
Okretoh
glavu putem pogleda komšinice... Božeee... ne mogu da verujem. Žena iz kuće
preko puta, uhvatila lepo onu moju kantu sa smećem i kesu, te onako, besno pobaca
sve po uredno pošišanoj travi i besno se okrenuvši odmaršira preko ulice ka
svom dvorištu.
Već se
jednom desilo da mi preti kako će mi glavu razbiti stavim li đubre ispred njene
kuće!? Njene kuće? Pa rekla bih, osim
ulice, između naših dvorišta ima još jedno tri četiri metra razmaka. Pobogu,
zar je dotle došlo da ne smem u svom dvorištu raditi sasvim normalne stvari... Dreka
i vika su me uvek uznemiravale... mada ne poznajem nikoga ko u njima uživa i
praktikuje ih iz zabave. Barem do ovoga dana nisam... E sada je preterala,
pomislih, već besna...
-Komšinice,
izvini me na trenutak, samo da sklonim ovo što dotičnoj smeta.
Ustadoh,
ostavljajući iznenađenu ženu da sedi sa mojim starijim sinom. Silazeći niz
stazu za kola, već sam smišljala kako da ovoj Gospođi saopštim da mi ne brlja
po đubretu, a da opet ne dođe do svađe. Suzdržavajući bes i samo gađenje na
prethodni postupak ove žene, dohvatih onu kesu i kantu i dozvah je;
-Komšinice,
jeste da se nismo ni upoznale, ali, samo da Vam kažem, ovo nije u red...
Tog
momenta, videh je kako se kao besan ris okreće, grabi nekakav polomljeni crep
iz nezagrađenog dvorišta i baca.... Tup... jooooj, moja noga... Ne mogu da
verujem šta se dešava... Ona, već bakica u svojih pedesetak i nešto godina, ne
trči, već leti ka meni, sva čupava, raširenih ruku i ispuštenih kandži... Sitne
oči crne kao sam mrak, a usta tanka, puna poganih reči... Još uvek ne verujem,
ne mogu da dopustim sebi da shvatim da ima takvih ljudi, da govori to što
govori i da me besno grebe po licu, očima...
U svoj
toj nesvesti, pokušavajući da se probudim iz košmara, još i padoh na leđa... negde,
iza sebe, čuh sina kako počinje da plače... E SADA JE STVARNO DOSTA!!! Pa gde
si mene našla!? Podigoh se sa sve njom na meni, onako ludom i van kontrole. Zgrabih
je za potiljačni deo vrata u želji da joj nogom razbijem nos... Aliiii...
deca... Pomislih na svoju decu, na probleme koji bi mogli proizaći iz slučaja
da je povredim... Pustih je u tom napadu uzročno-posledičnih detalja... Džabe
svo znanje i iskustvo u borbi 1 na 1, kada Vas napadne jedna bakica! Šta da joj
radim... Misli su mi letele kroz glavu, a u telu životinjska želja za samoodbranom.
Ne čuje ona mene kako joj govorim da se smiri, ne čuje i ne vidi ništa osim
nekog ludačkog poriva da povredi...
Ko bi
rekao da bakica ima toliko snage u onim svojim valjuškastim rukama. Vala i
nokte bi joj trebalo skresati. Osetih kako mi se nešto toplo sliva niz lice...
vid mi se zamagli crvenilom. Bol... Jednim pokretom, već bez ikakvih misli u
glavi uvih joj ruku na leđa i ponovo je uhvatih za vrat. Želja da joj nanesem
bol postade jača od mene same. Već sam je videla kako nosom pobada u travu...
Ali, dugački zvuk sirene automobila povrati me. Ostadoh onako ukočena sa njom,
već nepokretnom od stiska, u rukama. Proklinje i kune, a ne zna ni koga, a
verovatno ni zašto... Moj dragi je stigao kući... spas u zadnji čas.
Čini
mi se da se ispod onog zabrinutog izraza lica vrištalo od smeha... Malo me je i
zabolelo kada je prvo pogledao je li baba čitava... a onda kada mi spusti ruku
na lice, shvatih da bi joj upravo on mogao zavrnuti šiju...
Međutim,
gospođi izgleda nije bilo dosta, pa napade opet... Pljaaas, senu pesnica i
zavijori se tišina. Pojavi se i Gospodin Bakica odnekuda. Ponosan građanin
ovoga grada a i ove države od nedavno. Gledao čovek sve kroz prozor i navijao,
pa sad kada se pojavilo i nešto muško, red je bio da izađe, ne bi li snage bile
jednake. Poče nešto da mumla, da me proziva... Tu dođoh do daha, dosta više uvreda
na moj račun...
-Čekaj
bre! Odakle si ti? Znaš li uopšte kako se ja zovem, a kamo li nešto drugo? Šta
vi narode zamišljate da ste, odakle ti bre pravo da mi uputiš i jednu reč, a
kamoli da me prozivaš?
Tu će
ti njih dvoje, mi smo ovde došli (Bogte pitaj odakle), te mi smo ovo kupili,
napravili, ne možeš ti tako, ovo nije tvoje, ti si samo stanar! Ma daću ja vama
stanara. Jel ja plaćam svoje troškove, da li sam ja luda pa da ti dam i u kuću
da mi uđeš i diriguješ, samo zato što se ovo imanje ne vodi na moje ime? Ovo je
moj dom, ja tu živim! Mooojeee! Rođena sam u ovom gradu, i moji roditelji i
moji dedovi, a ti si došao iz pm pa prisvajaš i što nije tvoje... Već ja
pređoh, onako iznervirana i na porodično stablo. Videvši da imam posla sa
budalama koje prete i oružjem (a sigurna sam da ga imaju), okretoh se i pozvah
policiju. Bolnički zapisnik uredno izvađen, tužba sledi...
I
zainatih se, čik da je vidim sa ove strane ulice...