Evo, kao prvu priču, predstaviću vam putovanje
jedne lude, umetnički nastrojene ekipe (čiji sam i ja član) u Mostar
povodom Uskršnje izložbe u Kući Ćorovica.

Ekipa sadrži četiri člana
plus vozač, koga smo, moram vam, reći usvojili već posle pet kilometara
puta, iako smo malo bili nepoverljivi, možda bolje reći, skeptični,
prema osobi koju prvi put vidimo za volanom, a poveravamo mu živote na
tom, nimalo kratkom putu.
Družinu su činili likovni umetnici i jedan žurnalista, inače kompletno
duhovito i provokativno drustvo. U samom Mostaru čekao nas je peti
kolega umetnik, koji je inače iz tih krajeva. Sam put, koji sa pauzama
traje nekih deset sati, bio je jedno vanredno divno iskustvo. Vicevi,
pesme, anegdote... šta više čovek može poželeti da mu put prođe brzo i
zanimljivo.
Krenuli smo iz našeg divnog Aranđelovca negde oko 22
časa u petak 25.04.2008. Svi smo se našli na jednom mestu. Slike su bile spakovane ranije
toga dana u kombi, tako da nismo nigde žurili. Pre samog puta, jedan od
kolega me je pitao kakav je vozač, jer sam ja bila ta koja je bila
glavni odgovorni za organizaciju sa ove strane granice... Šta da kažem
čoveku sa kojim se poznajem godinama, da ga slažem.... Ne, rekoh mu da
sam vozača upoznala pre par dana i da mi se čini kao OK čovek, nasuprot
svima onima sa kojima sam razgovarala pre njega... Progutah knedlu i
prihvatih odgovornost na sebe. Šta bude biće... U toku ukrcavanja, kao
odgovor na ono isto pitanje moga kolege, vozač nam (kao da je znao)
svima lepo otvori vrata, elegantno ote prtljag i sve tako stručno i
fino spakova, da smo svi ostali bez reči. Zapazih osmeh na uglu usana
mojih saputnika. Onaj isti žurnalista, inače, pobožan lik, požele nam
srećan put, izgovori molitvu za ugodno i bezbedno putovanje, kojoj se
svi mahinalno pridružismo. Začu se tanani zvuk motora i uz mahanje nama
dragim osobama, otisnu smo se u jednu malu nezaboravnu avanturu...
Moram vam se izvinuti sto nema fotki za ovaj deo priče, jer bila je
noć, ali biće ih, polako....
Putovanje
u toku noći je, barem za mene, predstavljalo veoma tešku misiju.
Medjutim, nisam ni pojmila koliko put sa prijatnim društvom lako teče i
brzo nosi vreme sa sobom. Moram pohvaliti mesto, tj. lokal u koji smo
svratili na kafu oko 23:30, blizu Sevojna, a koje se zove "Bajo". Lepo
uređen lokal, ukrašen prijatnim elementima od rukom kovanog gvožđa i
drveta starinskog izgleda. Posluga je veoma prijatna a ni usluga nije
ništa manje pohvalna. Popismo kafu i rakijicu za okrepljenje, uz par
grohotom propraćenih viceva od strane ostalih gostiju, (trazili su i
bis) pa krenusmo dalje. Čekalo nas je još dosta puta. ... Tu, na tako
reći samom početku puta, dobismo i ime kao grupa, "Trupa Cirkuzanti"...
Svemu tome je bio zaslužan Omer, inače voditelj na jednoj našoj
lokalnoj televiziji. Krenule su i polemike o tome koje je nacionalnosti
naš komični saputnik i niko nam ne poverova da nije ni turčin, ni
slovenac ni makedonac, ni... ni...ni.... jer ni stasom ni svojim
karikiranim akcentom, kako samo on ume, nije odavao svoje pravo
poreklo. Pa još kaže da su mu ime dali roditelji u ono vreme kada smo
svi bili u ljubavi i kada se nije moglo pretpostaviti šta će se sve
desiti i da će nam to odakle smo, ko smo i kako se zovemo ikada u
životu zasmetati. Nama u principu i ne smeta, jer ima nas sa svih
strana i svi smo podjednaki, živimo i dajemo drugima da žive, vole i
uživaju.
Sedamo na svoja mesta u kombiju i krećemo dalje u susret
trljanju očiju, širom razjapljenih vilica, zastajkivanjima na putu u
pokušaju da razmrdamo i sebe i vozača. Stižemo na carinu i ja, kao
predvodnik puta, izlazim sa papirima do kućice u kojoj sedi jedna,
naizgled, prijatna teta... Mokra gora....brrrrrrr, mislim da je bilo
minus deset... Skakućem tako ja pored one barakice da se ne bi sledila
krv u venama, dok ona teta kopira moja dokumenta i postavlja mali
milion pitanja a moji kolege iz toplog vozila ostaše bez daha od
smeha.... "A zasto se oni smeju?" zapita me malo sumnjičavim glasom
plavuša sa toplije strane onog prozorčeta... Mislim da sam je pogledala
najtupavijim pogledom koji sam mogla da složim u tom trenutku, dok mi
se lice kočilo od hladnoće... "Ma oni se to meni smeju..." A u glavi mi
da u kombiju stoje slike mnogo veće vrednosti nego što sam ja na
papirima prikazala :shock: ... "Zašto vama? Nešto nije u redu?".... aj,
aj, aj.... samo mi fali da pregledaju i raspakuju sve upakovane slike,
ostasmo do jutra... "Ma smeju mi se što skakućem... Zima je..." a u
glavi nešto mislim, smeju se ludaci, zato što znaju da mi je frka...pa
se još zajebavaju na moj račun...nasmejah se i ja pri pomisli kako
izgledam, u tankim pantalonama, i tankoj bluzici na onom mrazu... Tu me
preseče jedan duboki muški glas "Nije zima, nego je hladno!"... Njegov
vreli dah za mojim već upola smrznutim vratom, zamalo se nisam
srušila... Otkud se ovaj stvori, nema više smeha koji je dopirao iz
kombija... Okrećem se, očekujući nekog nedotupog brdjanina koji će me
početi gnjaviti i prevrnuti kombi naglavačke ne bi li našao nešto...
Avaaaaj, zatekoh divne plave oči koje su pričale same za sebe...
Osmehnuh se, ne znajući ni sama zašto, valjda reakcija na to anđeosko
lice... Opet se začu onaj božanski glas "Koleginice, ima nekih
problema? Vidite da se devojka smrzava..." Tu sam se već pogubila, sve
bih mu priznala, samo da me je pitao... Čovek me uhvati za ruku "uđite
da se malo ugrejete", muk u meni, ni reč da mi padne na um, blanko...
Uvede me u onu brvnaru, koja je sada izgledala kao zamak i tutnu mi
šolju kafe u ruke, valjda me je pitao hoću li, valjda sam i odgovorila
da hoću... Krajem oka sam uhvatila kolege u kombiju i zabrinuta lica.
Neka ih, neka malo ispaštaju za onu zajebanciju... I tako, popih ja
kafu, kada bi me pitali kakva je bila, ne bih znala reći. Znam da je
bila topla... Dobismo papire nazad, uđoh u kombi, onako, bez poimanja
za stvarnost i nastavismo dalje...
Trebalo je da skrenemo na
jednoj raskrsnici i da idemo preko Tjentišta, Nevesinja. Stali mi lepo
na toj raskrsnici, velika je, ne može se promašiti, a mi ipak
promašismo. Tu smo napravili pauzu, malo dzogirali, ohladili se od sna
i krenuli dalje. Nigde putokaza ovamo Sarajevo, onamo sta već... Tako
mi ipak odosmo ka Sarajevu. Zaista lep put, nosi nas sa uživanjem.
Nastavljamo sa šalama i niko i ne spominje više carinu i carinike, a
bila sam na tapetu, barem jedno sat vremena puta... Dobar carinik, nema
šta :): .Sviće...
Divni
predeli oko nas, već smo nekako živahniji, valjda nas je svetlost
razbudila... Lepote prirode daju nam novu snagu, entuzijazam. Ćuteći,
što od umora, što od opčinjenosti, posmatramo tu divotu...



I tako, zaneseni, moji kolege i ne primetiše u
prvi mah da je aparat uperen u njih... Blic ih trgnu iz polusna pred
samim Sarajevom. U nedostatku snage, prihvatise sasvim mirno to
zabeležavanje podočnjaka i izmorenih lica...


_Smeh
kao komentar na fotografisanje a i sama pomisao da smo blizu cilja
dadoše nam poslednju rezervu snage. Prolazeći kraj Sarajeva zabeležih
par detalja koji u meni probudiše neviđenu tugu... Zašto rušenje,
uništenje... Zar ne može život biti mir i ljubav. Posledice onih loših
i teških dana još uvek se vide. Nekako mi je bilo neverovatno da vidim
sve to uživo. Počeh da razmišljam o ljudima koji su izgubili svoje
domove, sigurnost... A onda me prenu misao da se ja nalazim tu, da ipak
počinjemo ponovo da se spajamo, družimo, gostimo jedni druge. Shvatih
da ljudi, u stvari nikada nisu ni ratovali jedni protiv drugih, da su
za to zaslužni pojedinci, spremni da žrtvuju tuđe živote, zarad svojih
ideala... Neću vas zamarati svojim mislima, jer bilo ih je mnogo... Žal
i sreća pomešani u konfuznoj misli...
Evo par fotografija koje su me bacile u nekakvu vrstu agonije, koja, srećom, nije dugo trajala...

A pogled napred, pruža se sve do snegom pokrivenih planinskih vrhova

Sanjajući
i pomalo plašeći se šta nas čeka stigosmo do Mostara. Znali smo da
imamo obezbeđen pun pansion, jer je naš kolega (inače iz Mostara) koji
je stigao par dana pre nas sve dogovorio sa tamošnjom turističkom
organizaciom. Ali, opet, kada idem negde po prvi put, postoji onaj mali
crv sumnje koji ne da mira ... Kako će nas prihvatiti, da li ćemo se mi
pokazati dovoljno vrednima njihovom dočeku, očekivanjima...
Ispostavilo
se da je doček bio i više nego srdačan, prijatan i iznenađujući za sve
nas. Bilo je dovoljno da se mi u grupi pogledamo u oči i shvatimo šta
bismo jedni drugima rekli...
Ulazeći u Mostar, zagledala sam svaki kutak koji je moje oko moglo
da uhvati u toku vožnje... Toliko kultura na jednom mestu, toliko
razlika koje koegzistiraju jedna uz drugu. Srušeni objekti naspram
novoizgrađenih, crkva naspram dzamije... Ljudi okrenuti jedni ka
drugima a ne leđa o leđa...
Prelazimo Lučki most i nalazimo se tik
ispred pansiona koji je rezervisan za nas. Uzbuđenje raste, treba
izneti stvari na brzinu i odmah spakovati slike na prazne zidove
galerije koja samo nas čeka. Dočekao nas je gospodin Ratko Pejanović,
predsednik SVG-PR Mostar i podpresednik SPKD "Prosvijeta" Mostar kao i
naš kolega Mostarac. Srdačni pozdravi i upoznavanje sa domaćinom su nam
doneli nekakvo olakšanje. Gospodin Ratko nam je pokazao naše sobe, koje
su ispunjavale sve uslove, a i dosta više od onoga što se dalo
očekivati. Ostavljamo stvari i pravac galerija u kući Ćorovića. Uz
kahfu koja nam je izuzetno prijala, poređasmo slike i zadovoljno se
složismo da dosta lepo deluju u tom prostoru. Vladala je mala
zabrinutost pre toga, jer nas pet umetnika koji smo izlagali imamo
potpuno različite stilove rada. Mučilo nas je to, kako ćemo uklopiti
slike a da ne guše jedna drugu, da svaka bude celina za sebe...
Ispostavilo se da smo se bespotrebno brinuli.
Zadovoljni završenim,
moram reći, velikim delom posla, odlazimo u pansion na malu pauzu.
Vozač je odmah legao da spava a i ostali su spustili svoje "stare"
kosti u udobne krevete... A ja ne bih bila ja kada bi mi đavo dao
mira...
Ulazeći u kupatilo, krajem oka videh da je moju
koleginicu san već savladao. Na TV-u tiha muzika. Tuširanje mi je
prijalo kao nikada pre. "Trebalo bi da odspavam malo..." vrzmale su mi se misli po glavi.... "Leći ću, samo da se malčice ispružim..."
Dok mi se topla voda razlivala po sve odmornijem telu, u glavi su se
ponavljale slike starog-novog mosta, građevina i ljudi, koje sam videla
u poslednjih par sati... Mahinalno pustih da mi voda ukvasi kosu. Uzdah
i odluka, da nema spavanja dođoše kao grom iz vedra neba. Ne smem gubiti vreme na snove, tu sam, posle toliko vremena maštanja... Žurno obrisah kapljice vode sa sebe i uvukoh se u trenericu i patike. Tihooo... "tražiće me.... ostaviću poruku da ću ih čekati u dogovoreno vreme na terasi kafića kraj galerije" tako i uradih. Maleni papirić sa, na brzinu ispisanom porukom, ostavih na noćnom stočiću, tako da se dobro vidi...
Pozdrav ti divni gradu, evo i mene u tvom zagrljaju. Nisam se dvoumila ni na trenutak na koju stranu da krenem. Pravac Stari Most...
Osećala
sam se kao da sam već bila tu.... ne, kao da sam starosedeoc... Blagi
vetar koji je pažljivo sušio moju, još uvek mokru, kosu, donosio je
nekakve nove, ali poznate mirise... Ne mogu opisati osećanje koje me je
nosilo...
Vreme je brzo prolazilo, ali je fotoaparat bio tu da zabeleži par mojih misli...

Obratite pažnju na bele table, koje stoje, uredno okačene na ovim zgradama (UPOZORENJE, OPASNOST OD RUŠENJA...)

Ovo je nekada bila opštinska zgrada

Srednja muslimanska verska škola, nalazi se odmah kraj dzamije.
Spomenik Aleksi Šantiću, koji je bio miniran, pa nanovo napravljen i postavljen. Nalazi se u parkiću iznad galerije. 
I čuveni, Stari most...
Kako vreme leti, svakoga dana sve više se oseća... Sećanja ostaju
za nama da pisu neke rime o proživljenim snovima. Evo već je uveliko
noć, a čini mi se da sam tek ustala. Mada umor čini svoje, držim se
hrabro u želji da istrajem u borbi protiv sna i napisem još jednu
epizodu ove, kako neki kažu, španske serije...:)
Po dogovoru sa
domaćinom, našli smo se u određeno vreme na određenom mestu. Ja sam
malo zakasnila, ali mi je oprošteno jer sam se zanela lepotom tog
divnog grada. Osmeh na malo odmornijim licima i opuštena priča, pratili
su nas u šetnji do restorana. Uz put smo saslušali par istoriskih
podataka i obisli spomenik u čast Aleksi Šantiću.
Par malih velikih ljudi, koji su značajni deo moga sveta
Laganim hodom, uz razgovor prolazimo, meni već (od malo ranije, toga
dana) poznatim ulicama. Divim se tom novom iskustvu još jednom, na isti
način kao što se dete divi novoj igrački. Svaki trenutak koristim da
upijem sećanja duboko u svoju svest, kako bih što duže pamtila svaki
kamen, svaku biljku, lice koje ništa ne govori a nosi moć univerzuma u
sebi.
Stare građevine od kamena izgledaju tako jako, kao da su
sazidane samom rukom Svemoćnoga. Čovek, tako ranjivo, a ipak, tako jako
biće... Opstaje u najtežim vremenima i smeje se posle najgorih mora...
Posmatram ljude i mislim o tome, da bez obzira kojim jezikom govore,
svi imaju isti cilj. Svi oni, kao i ja vole nekoga, žele određene
stvari... Kako smo svi mi isti, a opet toliko različiti...
Stižemo
do šetališta koje vodi do samog Belog mosta. Fino naslagani kamenčići
čine jedinstvenu celinu. Presijava se staza na mostarskom suncu.
Prelazimo
most i primećujem uzbuđenje koje raste sa svakim korakom kod mojih
prijatelja. Zastajkivanje i bacanje pogleda je bilo tako očekivano, da
sam se samo osmehnula kada su uzdasi počeli da se šire kao eho...
Daaaa, divno je...
Prolazim ispod "kapije" mosta i kao da ulazim u neki novi svet... svet koji je ostao u vremenu daleko iza nas...
Prijatelj
iz Mostara, se okreće i poziva nas u strahu da ćemo se razdvoiti i da
će nas buica turista poneti sa sobom... Ubrzavamo korak, jer nas već i
prazni stomaci teraju da slušamo domaćine u pohodu na ručak...
Uz put pravim još par fotografija tog, starog, vremenu nepredanog grada...
I napokon, stižemo do restorana, gde su nas divno ugostili...

Restoran se zove "Šadrvan" .
Prva
stvar koju sam zapazila i koja mi se izuzetno svidela je to da su
jelovnici ukoričeni drvenim, rezbarenim koricama. Zatim sam zapitala
šta je to Šadrvan? Inače se ne stidim da pitam kada nešto ne znam.
Usledio je odgovor i uperen prst... Ispostavilo se, ne samo da sedimo u
šadrvanu, već i pod istim. Naime, za one koji to ne znaju, kao što ja
nisam znala, šadrvan je mala natkrivena fontanica, pod kojom su se
nekada družili mladi a i stari...

Nastavak sledi...