Ispisah na zidovima ove nesigurne tvrđave delove svoga života. Zabeležih kako one lepe, tako i one tužne trenutke u kojima me dosta vas dočeka i isprati. Birala sam mirne sate u kojima bih svoje misli pretočila u nešto što bi vama, čitaocima, predočilo barem delić mojih pogleda i osećanja. Sada se pitam čemu sve to? Odgovor je, jer sam želela da čujem vaše mišljenje, ma kakvo ono bilo. Sada se zapitajte šta vi zapravo želite.
29. jula istresoh iz sebe svo svoje razočaranje, tugu i bol na ovim istim stranicama. Otvorih dušu potpunim neznancima. I nije mi krivo zbog toga, nisam se pokajala, niti ću. Sama pomisao da se moj život raspada tukla je u glavi kao timpani. Ali, rekoh vam istinu. Istinu vam i sada zborim i uvek će tako i biti.
Otišla sam daleko, bez reči i objašnjenja, kako iz svog doma, tako i sa ovoga bloga. Ali, vreme koje je prošlo donelo mi je mir i rešenje problema. I vratih se, u nadi da čujem, tj. čitam neke drage ljude. Šta sam našla? Prevrtljivost, nemir, svađe, dvoličnost... Ljudi čije su reči ulepšavale ove stranice su otišli. Razočarani drugima koji su im graciozno oteli poverenje i ljubav. A ti drugi, nazivali se oni San, Ruža, Andrija, Onaj ili kako već, sada likuju u svom izopačenom svetu. Neka ih, ali ni triumf ne traje večno. Lagano će padati u zaborav sa svakim novim danom, dok svi oni koje poštujemo rastu u našim srcima duplom brzinom. Ljudi su prosto takvi. Lepe stvari i drage nam osobe opstaju, dok se ono loše zaboravlja.
Prolete mi kroz glavu čak i misao PUK'O BLOG, ali nije tako. Blog će i dalje živeti, samo mu je ruho siromašnije nego što je bilo. Zato pozivam sve velikane, koji su se povukli pred neprijateljem, da se vrate i učine čast svima nama novim tekstovima i osmesima.
Pozz Bea :)