Devojka
Autor bealiever | 8 Mar, 2010Zazvoneće zvona
prodrmati iluziju večnosti,
a zatim tiho
i sasvim bespomoćno utihnuti...
Devojka stoji na bedemu obzorja,
dok blagi povetarac sa mora
njiše joj duge skute,
pogleda uprtog u daljine,
plače...
Još u ušima odjekuje
glas drag joj i tih,
još uvek na koži plamte strasti,
a oči ugasle od suza
više nemaju šta kasti...
Zatvorena sudbine vrata
oholo se smeju,
nevinosti njenoj odbijaju
poslednju želju...
Sad tuga sve je jača,
Srce sve više je boli,
Zašto ta devojka plače,
Šta li to njenu dušu mori...




...Ljubav.
Autor unajedina 08 Mar 2010, 11:35