Samo kockica četvorodimenzionalne puzzle II
Autor bealiever | 9 Mar, 2010
Okreće se vreme i prostor oko mene. Utrnule misli komešaju se ne bi li povratile pokretljivost. Zbunjena sama sobom i tobom stojim nad provalijom. Više ništa ne znam. Kao da je onaj trn prerastao u gredu pa me svom silinom lupa po glavi... ovoj ludoj glavi... Kuda, kako, šta... Svaka pomisao počinje ili se završava jednim od ovih pitanja. Ko sam ja više, šta zaista želim, kako do cilja... Ko si ti, moj spas ili moja osuda... ne znam. Intuicija miruje, ne govori, ne upozorava... ćuti. Kako me samo to nervira! Govori nešto! Bilo šta! Sada slušam, osluškujem... ni reči... Ćuti kučka, baš sada kada mi je najviše potrebna...
Volim te, znaš to... a znaš li koliko plašim se? Ne tebe već sebe... više nego ičega na svetu. Ja imam moć da ubijem ili u nebo dignem ovu dušu. A opet u tvojim rukama čučim... Očekujem mir, dodir... očekujem sve ono za čime jedno biće žudi -ljubav, jednu, pravu, iskrenu, za ceo život... Onu koja daje i uzima. Luda sam verovatno, ali luda od čega? Ćutaću i dalje i čekati. Možda poneka reč izleti na belilo papira, tj. šljašteću površinu monitora i kaže delić onoga što nosim u sebi. Možda i shvatiš, a možda i ne... Ćutaću i nadati se da će sve biti...
i moja intuicija ćuti...kučka...ni reč da mi kaže..i jedino što znam u celoj zbrci sa sugurnošću je da ga volim,i da ću umreti bez njega...polako kao cvet koji se ne poliva....
Autor vilabezkrila 09 Mar 2010, 09:03