Opet...
Autor bealiever | 16 Feb, 2010~~~
Treptaj, misao... treptaj, milion misli... zatvaram oči jer znam da tek počinje... Oluja, vetrovi nedovršenih reči, pokreta. Predajem se osećaju propadanja i tako lako, kao kakvo pero, padam... Nosi me talas osećanja, lagano me bacajući na obalu. Na koje ostrvo sam sada bačena... Nije ovo samo san, dešava se svaki puk kada svetlost ne dopire do mojih zenica. Živim neki drugi život. Život sa druge strane... Drugi ljudi, drugi jezik, drugo tlo... ista ja...
~~~
Okrenula sam jutros jastuk. Otkrila sam onu stranu koju tako ljubomorno čuvam. Pustila sam tvoje mirise da me obuzmu i kao da svesno otvaram Pandorinu kutiju, stegla sam oči... jako... Osećam pod prstima otisak tvoga lika. Mami me mazni miris tvoje kose da zavučem prste i prođem kroz nju. Krećem rukom, ali vazduh pruža otpor, grebe mi dušu, štipa za oči... Ahhhh... kako samo nedostaješ... Tonem u nemiru, očaju... Zašto? Osluškujem, tražeći odgovor na ovo, po nebrojeni put ponovljeno pitanje. Nema ga. Nikada ga neće ni biti...
~~~
Pitam se da li još uvek postoje naša sećanja... Lete nekakve slike, reči i osećanja... male krpice nečega što nekada beše celina. Kažu vreme leči sve... nisu u pravu. Vreme samo uništava, poražava i briše najlepše snove. Ne želim da me vreme leči, želim tvoje ruke da me nose... Želim tvoje usne da me leče, da zacele svaku ranu.
~~~
Nedostajem li ti
Zapitam se ponekada, kada ostanem sama, da li
si i ti usamljen, ostavljen... Osećaš li prazninu u duši
koju ne mogu popuniti ni prijatelji, tako malobrojni u poslednje
vreme... Pa ni ona cigareta, za koju se zaklinješ samom sebi da
je poslednja ove večeri.... Osećaš li bol koji ne prestaje ni
kada rukama udariš, svom silinom po grudima, govoreći da je sve
u redu... uzimaš vazduh plućima ali kao da udišeš
pesak i prašinu snova... Reci mi... nedostajem li ti kao ti meni?
~~~
Spiram tragove reči sa usana. Da li se kajem? Ne znam... Sanjam budne
snove, zavedena baršunastom tminom ovoga nevremena. Samo poneka
munja, žustra, hladnog srca preseče moje misli. Izbrišem sliku,
posečem je... ali dzaba.. eto, na onome mestu niče još njih,
istih, sličnih, jačih... korov moje duše jača...
Ne laži me, jer tvoje laži zaboleće te jednoga dana mnogo jače nego mene.
~~~
Okreni još jedan list. Načni još jedan početak. Sve
iznova... Zašto da ne, pa i drvo lista svakog proleća, plima
nadolazi sa mesecom, laste se vraćaju... Nanovo i nanovo, ali nikada
isto. Zašto onda ne bih i ja... Možda se u nekom drugom životu,
na nekoj novoj strani sudbine, rodim u pravom času, na pravom mestu.
Možda onda neću imati potrebe da sanjam, pišem, plačem... Mada,
u poslednje vreme suza nema, duša ispušta nekakve čudne
tvari.
Letim, padam, ustajem. Brišem prašinu
vremena sa kolena. Otresam reči i slike sa sebe kao da se nisu odigrale
tu, u meni, na meni. Zaturam ih u neku prašnjavu fioku uma i
nastavljam dalje.
Uh,ovo moze da boli dok se cita..bas je iz dubine duse.
Autor azpoezija 16 Feb 2010, 15:39