Još jedan deo puzzle
Autor bealiever | 13 Apr, 2010Negde u daljini čuju se usnuli jaganjci... dišu i tek kroz san, uz toplu mekoću svojih majki, meknu, promeškolje se i nastave svoje bezazlene snove. Vetar fijuče, nosi kapi hladne, prolećne kiše, dremežljivo otpevava tonove svoje pesme, milujući krošnje i krovove...
U ruci držim olovku sa kojom više ni sama ne znam šta bih. Pisati, crtati... možda zabeležiti još koji tren svoga postojanja... Nije mi baš ni do čega. Kao da sam se potrošila pokušavajući nešto da dokažem sama sebi. Šta? Nemam više poima... Ideje lebde u vazduhu, ali tu i ostaju. Lelujaju onako nesažvakane, metamorfirajući jedna u drugu, ostaju nezabeležene. Od njih ostaće samo senke da me ponekad cimnu, podsećajući da su nekada postojale... negde... Opet uviđam da sumnjam u sebe i ono što mogu, ono što želim. Valjda nemoć da bilo šta trenutno i odmah promenim, čini svoje. Plaćam ceh enormnih želja i ponovo padam u unutrašnost sebe. Survavam se naglo i nezaustavljivo, ali, nikako da dočekam dno... Osećaj kao da se zadržavam na pojedinim spratovima svoga života, zagledajući kroz prozore, ne bih li našla nešto za šta bih se uhvatila i rekla... ehhh, biće bolje... A dok ne bude bolje, radim, maštam i gradim svoju šarenoliku puzzle kroz sitnice, detalje kao što su... pa evo vidite i sami...
Vaza proleće - glazirana keramika
Bik - glazirana keramika
....
uhh, dugo te nije bilo..dobro je što si se vratila ;)
a nemoj da sumnjaš toliko u sebe..mada, sumnja je osnov znanja..al` opet, ko šiša teoretska preseravanja, bitno da se fino osjećaš..
Fino se osjećaj! :))
Autor Milko 14 Apr 2010, 00:50