Život

Autor bealiever | 20 Maj, 2010
Kada Vam se učini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada 24h na dan nije dovoljno, setite se ove priče...

Profesor je stajao pred grupom studenata na času filozofije I držao neke predmete iza sebe. Kada je čas počeo, bez reči je podigao veliku, praznu teglu od kiselih krastavaca, stavio je na katedru I napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Složili su se da jeste.
Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu. Blago ju je protresao. Kamenčići su se otkotrljali u prazan prostor izmedju loptica. Tada je ponovo upitao studente da li je tegla puna. Opet su odgovorili da jeste.
Sledeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna peska. Kada ga je sipao, pesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u tegli. Pitao je još jednom da li je tegla puna. Studenti su skrušeno odgovorili da jeste.

Onda je profesor ispod stola izvadio dve soljice pune kafe i sipao ih u teglu. Kafa je natopila pesak. Studenti su se smejali. „Sada!“ , rekao je profesor, dok je smeh zamirao, „Hoću da shvatite da ova tegla predstavlja vaš život. Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša porodica, vaša deca, vaše zdravlje, vaša vera i stvari kojima se strasno predajete. To su one stvari uz koje bi vaš život i dalje bio ispunjen, i kada bi sve drugo nestalo. Kamenčići su ostale stvari koje su važne: vaš posao, vaša kuća i vaš auto. Pesak predstavlja preostale stvari. Male stvari.

Ako napunite teglu peskom, nema mesta za kamenčiće i teniske loptice. Isto važi u životu. Ako potrošite sve svoje vreme i energiju na male stvari, nikada nećete imati mesta za one važne stvari.

Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću. Igrajte se sa decom. Nađite vremena za odlazak lekaru. Izvedite partnera na večeru. Ponašajte se ponovo kao da vam je 18. Uvek će biti vremena da se očisti kuća i urade popravke. Prvo se pobrinite za teniske loptice- stvari koje su vam zaista važne. Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pesak.”

Jedna od studentkinja je podigla ruku I upitala sta je predstavljala kafa.

Profesor se nasmejao. „Drago mi da ste pitali. Nju sipam, da bih Vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život pun, uvek ima prostora za šoljicu kafe sa prijateljem.“

Ne sudite po pesmama mojim

Autor bealiever | 16 Maj, 2010
Ne sudite po pesmama mojim

Ne sudite po pesmama mojim
koji me puti u obzorju vode.
Ne čitajte reči kao dušu moju,
jer reči su tek tokovi nemirne vode.
Čak i kad sam tužna osmehu ću mesto dati
i kada suze obraze kvase, ja ću se rečima smejati.
A kada osmeh krasi mi lice
iz nekih reči neverice,
stare će suze u reči da stanu.

Ne sudite po rečima mojim
da li se žamorom smeha davim
ili u suzama tiho romorim...
Ne, ne sudite kakvi su dani moga života opisani.
Ni kada bes iz mene kipti,
ni kada sreća moj dom kiti,
nećete znati trenutke strasti
u vremenu tačnom, neću ih kasti.

I zato,
ne sudite po rečima mojim
kakav se život reže i toči,
jer teške rime teku venama ovim
i nekako najlakše sve u njih sročim.
I kada pišem pesme
o tuzi, ljubavi, bolu i ratu,
nisam ja sama koja sve to doživim,
jer često me i tuđi životi ganu,
pa ih tek u reči pretočim.

Ne sudite po pesmama mojim
dal' sam voljena i da li volim,
jer ako je tako pogrešne slike
stvorićete u očima svojim.
Kao i sliku, pesmu ja stvaram,
iz sebe, iz drugih, iz sveta
energiju crpim, od iste magije,
u opipljivo pretvaram.
Ne sudite po pesmama mojim
jer varka će vas poneti i
nećete dobro videti šta vam govorim...

žena... a opet žena nije...

Autor bealiever | 15 Maj, 2010
Klijaju pohotom nemirni dani,
dok noći uklete meseca se boje.
Rasute kose,
jedne retke loze,
na zemlji
sa travom se maze.

Beloga lika,
rosu u očima skuplja,
vetrom ruke svoje mije
Ruža joj obraz, ime lepota,
žena...
a opet žena nije...

Beg

Autor bealiever | 14 Maj, 2010
Okretne staze poljima miču,
na nebu bura se sprema...
Noge me nose
po mokrome žitu
dok na obzorju sevaju straže.
Vika i cika ječe u daljini
glasovi nemih u vis se dižu
Dim...
gromki udar sada prati
drugi, treći...
Dokle... da mi je znati...
Suze umivaju
izgladnela lica
U očima sjaj,
zgasnut...
oslikava neverica...
Kuda...
vredi li ovaj život više...
Može li ovo telo još da diše...
Potresi tlom se šire,
voda iz korita ripće
a um govori isto
diži se,
diši...
Zora tek sviće.

Neka ih, neka mi sude

Autor bealiever | 13 Maj, 2010
I evo,
naga pred golgotom stojim.
Isuviše jaka da bih rekla da se bojim.
A u duši strah šapće,
neizvesnost kožu buni...

Za milost
neću da molim...
Neka ih,
neka mi sude...

Neka prospu preda me
reči uvrede, osude
dok svoje duše oplakuju i čiste.
Neka ih,
neka svoje rane vidaju
oni koji tuđu krv
poštovati ne mogu.

I dok bič jezika
bez prezanja bije
zatvaram oči i leđa okrećem,
ponosno hodam,
tu ostajem i rastem,
prkosom se borim...

Pitanja

Autor bealiever | 13 Maj, 2010
Otvorena pitanja stoje. Ponavljaju se iz dana u dan, svirepo iz prikrajka posmatrajući svoje žrtve. Mali znakovi interpunkcije na krajevima reči, misli, vrcavo štipaju mozak. Šta će biti, šta bi bilo kada... Vidim nas kako tražimo odgovore na ono što se nikada neće ni pitati. Pravimo pitanja kako bi izbegli bol, nesigurnost, strah... ali upravo odgovori koji se javljaju na imaginaciju, koju opet sami stvaramo, rađaju ono od čega bezuspešno bežimo.
U krug, u krug, u krug... sve dok mi se ne zavrti u glavi... sve dok me ne ošamuti vrtlog solucija,mogućnosti i prepreka na putevima života. Hvatam sebe kako povlačim potez na večitoj šahovskoj tabli, drhtavom rukom, strepeći od planova one suparničke strane... Jesam li dovoljno razmislila... Odgovor će vremenom uslediti. Ostaje mi samo da čekam...
Mefijantni um ne da mira. Itražuje, goni me kao kakva zver. Ne smem završiti šćućurena u nekom grmu, moleći se za spas, nadajući se nekom čudesnom spasenju. Ispravljam se, suprostavljam i borim. Borim se sama sa sobom.

Parčići puzzle

Autor bealiever | 4 Maj, 2010
...uvek postoji ravnoteža, samo je pitanje šta se to ravnja. Naravno, naša unutrašnjost, podsvest, emocije čine glavnu ulogu u tom postizanju ravnoteže. Nekako se po tom pitanju uvek vodim principima feng shuia i samog Tai Či simbola.
Stvarnost i nestvarnost su iluzije podjednako jake. Nalaze se unutar kruga fiksnih granica, koji je u stvari naše biće. Granica između njih nije fiksna, samim tim sinteza koju ove dve iluzije stvaraju zavisi od nas samih. Da li živimo u stvarnosti protkanoj maštom ili u mašti protkanoj stvarnošću... opet, samo od nas zavisi.
Sa pogleda elektromagnetizma, svi mi i sve oko nas su elektromagnetni talasi. Vazduh takođe, ali ga ne vidimo. Znači, ako nešto nema opipljiv oblik, koji oko može da zapazi ili naš dodir da oseti, ne znači da ne postoji. Vizualizacija je veoma važna stavka u našim životima. Mišljenja i osećaji koje dovode do vizualizacije (zamišljanje u glavi) objekata, osoba, čak i događaja, ne ostaje tu u nama. Talasi koje mozak odašilje u tim momentima šire se, šalju informacije koje imaju povratni efekat. Stoga, da li živimo u stvarnosti ili nestvarnosti, individualno je pitanje...
 
 
...Predeš u mom naruču.Tek povremeno zabiješ kandžu u dušu, lascivno posmatrajući tu crvenu boju ljubavi... Dokaze tražiš, oplakujući svoju nesreću, nepoverenje... Boli, ali ćutim. Mimika me neće odati... Opraštam ti sve... od tuge, suza, preko pokušaja zaborava do ovih reči ogromnih i teških kao stene. Boli, ali ćutim... Tek reči mi iz grudi tunjaju, ne shvataš jer... ne veruješ, bolje da ne govorim. Predeš... ujedeš... Strah te goni. Strah od samoga sebe. Čekam da prođe, čekam da shvatiš,a znam da nikada nećeš...

 

... U traganju za samima sobom često se izgubimo u svetovima drugih ljudi. Jednostavno zaboravimo šta smo ono hteli... Tako napravimo zastoj u svojim glavama i strah od izgubljenosti počinje da jača. Zapravo taj početni jek, pretežno i ne prepoznajemo kao sam strah, već ga nemarno svrstavamo u jedan oblik uzbuđenja nečega novog što nas opčinjava i predajući se stihiji tih novih, jakih osećanja, gubimo tlo pod nogama. Sam pad nas plaši, kao i neverica da smo slabi i podložni tuđim uticajima... Često ubeđeni u svoju jačinu i nepokolebljivost, gubimo upravo to isto ubeđenje pri udarcu glavom u neki zid, bez obzira koji on bio po redu....

:)

Autor bealiever | 1 Maj, 2010

   Napokon, topli prolećni dani. Svežina u vazduhu i sunce preporađaju telo i dušu. Snaga ulazi kroz svaku poru kože i ona dobra volja greje telo. Koliko samo volim pesmu ptica i razigrane glasove dece... Čitav svet nekako drugačije, lepše izgleda dok Sunce greje.

   Jutrima se budim sa osmehom jer upravo i večeri ispraćam isto tako. Pre neki dan svojim godinama doturih još jednu. Starija sam za godinu po nekim kalendarima, a iznutra sve mlađa... Zanesem se tako svojim raspoloženjem pa zastanem na trenutak i prestravim se od jeze koja protrne mojim telom... ne, nedozvoljavam lošim mislima da prekinu niz osmeha. Mi smo ti koji grade svoj život i ja, kao jedinka, neću dozvoliti da suze ikada više vladaju mojim danima. A i ON je tu, uz mene i ova dva mala, ponekad nesnosna bića, pa i kućna prinova, novi verni drugar Meda... Osmeh ponovo počnje da stoji na temeljima mog života i ovoga puta ne dozvoljavam mu da me ikada više napusti...